A onda Željin, stadion gledam...

Na današnji dan, prije 22 godine odigrana je historijska utakmica na Grbavici, popularnoj Dolini čupova. Naime, tog 2. maja 1996. godine sastali su se vječiti rivali Željezničar i Sarajevo. To je bio i konačni povratak "plavih“ u svoj dom nakon gotovo četiri godine, jer je tokom agresije na BiH stadion bio okupiran. Mnogi su sanjali taj dan povratka na Grbavicu, a sudbina je htijela da nekolicina nas, koji smo bili u blizini nje tokom agresije  i kao u Tifinoj pjesmi  gledali Željin stadion – ponos svoj, svjedočimo tom historijskom sportskom događaju, u različitim ulogama.

Moja malenkost, zajedno za plavo-bordo i neutralnim kolegama Sinanom Sinanovićem, Almirom Sokolovićem, Zlatkom Šarićem, Tončijem Markovićem, Rešadom Mamelom , Harisom Dedovićem i rahmetli Fuadom Krvavcom.    

Edin Sprečo, legenda Želje, član prve šampionske generacije 1971/72,  aktivan u odbrani grada Sarajeva i države BiH, izašao je prije početka utakmice sa prvim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem, koji je i izveo početni udarac. Upravo ka rahmetli Izetbegoviću je prvi strijelac na utakmici, dijete Grbavice, Bulent Biščević trčao i pozdravljajući ga, proslavio vodeći pogodak za Željezničar.  Bio je to 33. minut.  Slobodan udarac izveo je aktuelni trener plavih Admir Adžem, loptu je samo nakratko odbio Mirsad Dedić, a popularni  Buki je glavom pospremio u neobranjenu mrežu prema južnoj tribini najvjernijih navijača Želje. Na odmor se otišlo sa minimalnim vodstvom plavih, čiji su navijači na poluvremenu bili itetako raspoloženi.  

U nastavku utakmice, nošeni velikom podrškom svojih navijača na istočnoj i dijelu sjeverne tribine, bordo tim je uspio da izjednači.  U 57. minuti sjajan kontranapad gostiju preko Aldina Ćenana i Emira Granova. Uslijedit će pas ka Dženanu Ušćupliću koji preciznim udarcem sa vrha kaznenog prostora maestralno pogađa gol domaćeg golmana Adnana Guše za 1:1. To je bio i konačan rezultat 66. prvenstvenog meča, u to vrijeme  dva najtrofejnija bosanskohercegovačka  tima.

Tog 2. maja na skoro srušenoj Grbavici okupilo se blizu 20 hiljada gledalaca. Čuvena zapadna drvena tribina nije više postojala, jer je bila potpuno izgorila još 4. maja 1992. godine.  Sjeverna tribina je bila u funkciji, mada, također, devastirana, ali nekako je pripremljena da primi plavo i bordo navijače  koji su tog majskog dana zadovoljni napustili, doslovno razorenu Grbavicu.  Jeste da su ratni ožiljci bili vidljivi u svakom kutu Doline ćupova, na istočnoj i južnoj tribini, no  radost, ponos i zadovoljstvo osjetili su se u zraku. Jer, gradski derbi živi vječno i pjesma Grbavica...

„A onda Željin, stadion gledam, vidim ponos svoj, život cu dati, al' tebe ne dam, jer ti si život moj“.

Stadion Grbavica. Gledalaca 20.000. Sudija Marko Mrkić (Tuzla). Pomočnici Mijo Maričević (Živinice) i Izet Čejvanović (Tuzla). Strijelci: 1:0 - Biščević (33). 1:1 – Uščuplić (57).

Željezničar: Gušo, Biščević, Adžem, Fatić, Memić, Kurt, Jahić, Muharemović, Kunić, Žerić i Pehlivanović.

Sarajevo: Dedić, Elkaz, Uščuplić (Selimović), Hošić, Dalipagić, Mujkić, Gogalić, Džaviti (Granov), Ćenan (Ferhatović), Hrvat i Herco.

Read More

Plakao sam u opkoljenom Sarajevu za Draženom, Fehimom, Mirzom, Nedimom..

Mjesec juni nekada mi je bio jedan od najdražih mjeseci, uz moj rodni maj. Jer, završavala se školska godina, dolazio je raspust, planirala se mora po Makarskoj i inoj revijeri, a najčešće nas Sarajlija i Bosanaca u kultni Zaostrog, sportski centar „Partizan“. Nesretne te devedesete godine na našim prostorima uskratile su nam ljepote Jadrana, tako da ga nisam pohodio već 1991. Istina i zbog služenja vojnog roka 1991/92. A naredne 1992. pogotovo zbog početka agresije na BiH, a upravo u tom mjesecu junu, koji više nije bio sretan, poginula su moja dva draga rođaka, tetića Fehim (1975.) i Mirza (1979.) Bojadži sa Sedrenika, u istom danu u istom trenutku, 9. juna 1992. godine.

I naredni juni nije bio sretan, kao i protekli mjeseci u opkoljenom Sarajeva. Istina, bilo je dana kada nije bilo sa velikim intenzitetom snajpera i granata, tako da bih nekada i skoknuo do grada, odnosno centra, ali samo zbog nekog velikog razloga. A taj veliki razlog je bila pogibija mog dragog prijatelja, Nedima Ajanovića, bratića dajdžinice Melihe Parla. Krenem sa Trga heroja, idem laganini gradom, za divno čudo ne puca, mada se itekako pazim snajpera, kojima nikada ne znaš kada će podmuklo djelovati po sarajevskim raskrsnicama. Uzmem novine i penjem se prema Mejtašu, naravno ne uz čuvenu Dalmatinsku, jer je ona ko na dlanu sa Trebevića. I tako sporednim ulicama idem da izjavim saučešće porodici Ajanović, ocu Suadu, majki Novki i bratu Adnanu. Dragi naš Nedim je poginuo kao borac Armije BiH na Trebeviću 30. maja 1993. godine. Nažalost, nisam mogao prije na žalost zbog obaveza i dužnosti u Armiji BiH, pa sam iskoristio prvi slobodan. Penjuči se uz Mejtaš listam Oslobođenje, kad na sportskim stranama: u nadnaslovu: NA VIJEST O SMRTI KOŠARKAŠKOG ASA, a u naslovu „DRAŽEN JE BIO NAJDRAŽI“. „Dražen Petrović izgubio je život u saobraćajnom udesu u Njemačkoj. Ma koliko tužna, ali, nažalost, istinita, vijest je koja je jučer (7. juna) odjeknula cijelim svijetom. Dražen je bio čovjek i sportista ove planete i za to za njim žale i tuguju…“

I tako je bilo, žalimo i tugujemo, ma gdje god živjeli, pa i u tada opkoljenom Sarajevu tog nesretnog juna 1993. godine. Smrt, suze, su svuda oko nas, ali ima još dovoljno suza da poteknu za istinskim sportskim velikanom, velikim Draženom Petrovićem. I ponovo mi krenuše, kao i proteklih dana, mjeseci, aprila, maja, juna... Ovaj put zbog košarkaškog Mozarta kojeg sam zaista puno, puno volio. Otišao u svojoj 28 godini. Zaista prerano, surove li sudbine.

Draženovu karijeru sam pomno pratio, još od onog trenutka kada je sa svojom Šibenkom 1983. godine pobijedio našu Bosnu, koja je četiri godine prije bila prvak Evrope, prva ekipa sa naših prostora koja se popela na tron Starog kontinenta. Upravo će Dražen svoj naredni klub, Cibonu odvesti dva puta do titule prvaka Evrope. Nikada neću zaboraviti njegovih rekordnih 112 poena Olimpiji, a bivao je tih osamdesetih godina prošlog stoljeća najbolji košarkaš Starog kontinenta. Nastavio je osvajati trofeje i sa svojim narednim klubom, slavnim Real Madridom. U tom periodu legendarni Dražen je bio istinski vođa tadašnje reprezentacije Jugoslavije koja se u Zagrebu popela na evropski, a u Buenos Airesu na svjetski tron.

Dakle, bio je i reprezentativni evropski i svjetski prvak. Karijeru je Dražen nastavio u NBA ligi, igrajući za Portland i New Jersey. Po sticanju nezavisnosti Hrvatske bio je i vođa reprezentacije zapadnih susjeda koju je odveo do fantastičnog uspjeha, srebrene medalje na Olimpijadi u Barceloni 1992. godine, kao i četiri godine prije bivšu Jugoslaviju u Seulu. Ovaj put samo od Petrovića, Kukoča, Rađe, Vrankovića bio bolji Dream Team USA sa Jordanom, Birdom, Johnsonom, Pippenom, a koje je Dražen, ipak, uspijevao pobijeđivati u NBA ligi. I danas se preko Atlantika priča o nezaboravnim nastupima legendarnog Dražena, koji je kao i naš Mirza Delibašić izabran za najboljeg sportistu 20. stoljeća. Mozart Hrvatske, a Kinđe Bosne i Hercegovine. Moja dva najdraža sportaša bivše nam zajedničke države. Sa Mirzom za života uradih sam nekoliko intervjua, od kojih je posljednji u mojoj knjizi sportskivremeplov.ba, a sa Draženom, nažalost, ne.  Jer, košarkaški Mozart otišao je zaista prerarno, a Bosnom i Hercegovinom je tada bjesnila surova agresija…

I dok se tog 8. juna 1993. godine približavam kući porodice Ajanović, čitam posljednje tri rečenice teksta u Oslobođenju: „Sa svjetske košarkaške pozornice otišao je jedan mladi as. Oni mlađi koji dolaze izgubili su idola. Majka Biserka i otac Jole ostali su bez sina ljubimca, a Aco bez jedinog brata. Zar je, zaista, istina da više nema Dražena?!“
Opet suze… Nek’ mu je slava. I 25 godina poslije ne mogu da zaustavim suze. Plakao sam za Draženom u opkoljenom Sarajevu, a i danas u slobodnom, kao i za Fehimom, Mirzom, Nedimom...

Read More