A onda Željin, stadion gledam...

Na današnji dan, prije 22 godine odigrana je historijska utakmica na Grbavici, popularnoj Dolini čupova. Naime, tog 2. maja 1996. godine sastali su se vječiti rivali Željezničar i Sarajevo. To je bio i konačni povratak "plavih“ u svoj dom nakon gotovo četiri godine, jer je tokom agresije na BiH stadion bio okupiran. Mnogi su sanjali taj dan povratka na Grbavicu, a sudbina je htijela da nekolicina nas, koji smo bili u blizini nje tokom agresije  i kao u Tifinoj pjesmi  gledali Željin stadion – ponos svoj, svjedočimo tom historijskom sportskom događaju, u različitim ulogama.

Moja malenkost, zajedno za plavo-bordo i neutralnim kolegama Sinanom Sinanovićem, Almirom Sokolovićem, Zlatkom Šarićem, Tončijem Markovićem, Rešadom Mamelom , Harisom Dedovićem i rahmetli Fuadom Krvavcom.    

Edin Sprečo, legenda Želje, član prve šampionske generacije 1971/72,  aktivan u odbrani grada Sarajeva i države BiH, izašao je prije početka utakmice sa prvim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem, koji je i izveo početni udarac. Upravo ka rahmetli Izetbegoviću je prvi strijelac na utakmici, dijete Grbavice, Bulent Biščević trčao i pozdravljajući ga, proslavio vodeći pogodak za Željezničar.  Bio je to 33. minut.  Slobodan udarac izveo je aktuelni trener plavih Admir Adžem, loptu je samo nakratko odbio Mirsad Dedić, a popularni  Buki je glavom pospremio u neobranjenu mrežu prema južnoj tribini najvjernijih navijača Želje. Na odmor se otišlo sa minimalnim vodstvom plavih, čiji su navijači na poluvremenu bili itetako raspoloženi.  

U nastavku utakmice, nošeni velikom podrškom svojih navijača na istočnoj i dijelu sjeverne tribine, bordo tim je uspio da izjednači.  U 57. minuti sjajan kontranapad gostiju preko Aldina Ćenana i Emira Granova. Uslijedit će pas ka Dženanu Ušćupliću koji preciznim udarcem sa vrha kaznenog prostora maestralno pogađa gol domaćeg golmana Adnana Guše za 1:1. To je bio i konačan rezultat 66. prvenstvenog meča, u to vrijeme  dva najtrofejnija bosanskohercegovačka  tima.

Tog 2. maja na skoro srušenoj Grbavici okupilo se blizu 20 hiljada gledalaca. Čuvena zapadna drvena tribina nije više postojala, jer je bila potpuno izgorila još 4. maja 1992. godine.  Sjeverna tribina je bila u funkciji, mada, također, devastirana, ali nekako je pripremljena da primi plavo i bordo navijače  koji su tog majskog dana zadovoljni napustili, doslovno razorenu Grbavicu.  Jeste da su ratni ožiljci bili vidljivi u svakom kutu Doline ćupova, na istočnoj i južnoj tribini, no  radost, ponos i zadovoljstvo osjetili su se u zraku. Jer, gradski derbi živi vječno i pjesma Grbavica...

„A onda Željin, stadion gledam, vidim ponos svoj, život cu dati, al' tebe ne dam, jer ti si život moj“.

Stadion Grbavica. Gledalaca 20.000. Sudija Marko Mrkić (Tuzla). Pomočnici Mijo Maričević (Živinice) i Izet Čejvanović (Tuzla). Strijelci: 1:0 - Biščević (33). 1:1 – Uščuplić (57).

Željezničar: Gušo, Biščević, Adžem, Fatić, Memić, Kurt, Jahić, Muharemović, Kunić, Žerić i Pehlivanović.

Sarajevo: Dedić, Elkaz, Uščuplić (Selimović), Hošić, Dalipagić, Mujkić, Gogalić, Džaviti (Granov), Ćenan (Ferhatović), Hrvat i Herco.

Read More

Plakao sam u opkoljenom Sarajevu za Draženom, Fehimom, Mirzom, Nedimom..

Mjesec juni nekada mi je bio jedan od najdražih mjeseci, uz moj rodni maj. Jer, završavala se školska godina, dolazio je raspust, planirala se mora po Makarskoj i inoj revijeri, a najčešće nas Sarajlija i Bosanaca u kultni Zaostrog, sportski centar „Partizan“. Nesretne te devedesete godine na našim prostorima uskratile su nam ljepote Jadrana, tako da ga nisam pohodio već 1991. Istina i zbog služenja vojnog roka 1991/92. A naredne 1992. pogotovo zbog početka agresije na BiH, a upravo u tom mjesecu junu, koji više nije bio sretan, poginula su moja dva draga rođaka, tetića Fehim (1975.) i Mirza (1979.) Bojadži sa Sedrenika, u istom danu u istom trenutku, 9. juna 1992. godine.

I naredni juni nije bio sretan, kao i protekli mjeseci u opkoljenom Sarajeva. Istina, bilo je dana kada nije bilo sa velikim intenzitetom snajpera i granata, tako da bih nekada i skoknuo do grada, odnosno centra, ali samo zbog nekog velikog razloga. A taj veliki razlog je bila pogibija mog dragog prijatelja, Nedima Ajanovića, bratića dajdžinice Melihe Parla. Krenem sa Trga heroja, idem laganini gradom, za divno čudo ne puca, mada se itekako pazim snajpera, kojima nikada ne znaš kada će podmuklo djelovati po sarajevskim raskrsnicama. Uzmem novine i penjem se prema Mejtašu, naravno ne uz čuvenu Dalmatinsku, jer je ona ko na dlanu sa Trebevića. I tako sporednim ulicama idem da izjavim saučešće porodici Ajanović, ocu Suadu, majki Novki i bratu Adnanu. Dragi naš Nedim je poginuo kao borac Armije BiH na Trebeviću 30. maja 1993. godine. Nažalost, nisam mogao prije na žalost zbog obaveza i dužnosti u Armiji BiH, pa sam iskoristio prvi slobodan. Penjuči se uz Mejtaš listam Oslobođenje, kad na sportskim stranama: u nadnaslovu: NA VIJEST O SMRTI KOŠARKAŠKOG ASA, a u naslovu „DRAŽEN JE BIO NAJDRAŽI“. „Dražen Petrović izgubio je život u saobraćajnom udesu u Njemačkoj. Ma koliko tužna, ali, nažalost, istinita, vijest je koja je jučer (7. juna) odjeknula cijelim svijetom. Dražen je bio čovjek i sportista ove planete i za to za njim žale i tuguju…“

I tako je bilo, žalimo i tugujemo, ma gdje god živjeli, pa i u tada opkoljenom Sarajevu tog nesretnog juna 1993. godine. Smrt, suze, su svuda oko nas, ali ima još dovoljno suza da poteknu za istinskim sportskim velikanom, velikim Draženom Petrovićem. I ponovo mi krenuše, kao i proteklih dana, mjeseci, aprila, maja, juna... Ovaj put zbog košarkaškog Mozarta kojeg sam zaista puno, puno volio. Otišao u svojoj 28 godini. Zaista prerano, surove li sudbine.

Draženovu karijeru sam pomno pratio, još od onog trenutka kada je sa svojom Šibenkom 1983. godine pobijedio našu Bosnu, koja je četiri godine prije bila prvak Evrope, prva ekipa sa naših prostora koja se popela na tron Starog kontinenta. Upravo će Dražen svoj naredni klub, Cibonu odvesti dva puta do titule prvaka Evrope. Nikada neću zaboraviti njegovih rekordnih 112 poena Olimpiji, a bivao je tih osamdesetih godina prošlog stoljeća najbolji košarkaš Starog kontinenta. Nastavio je osvajati trofeje i sa svojim narednim klubom, slavnim Real Madridom. U tom periodu legendarni Dražen je bio istinski vođa tadašnje reprezentacije Jugoslavije koja se u Zagrebu popela na evropski, a u Buenos Airesu na svjetski tron.

Dakle, bio je i reprezentativni evropski i svjetski prvak. Karijeru je Dražen nastavio u NBA ligi, igrajući za Portland i New Jersey. Po sticanju nezavisnosti Hrvatske bio je i vođa reprezentacije zapadnih susjeda koju je odveo do fantastičnog uspjeha, srebrene medalje na Olimpijadi u Barceloni 1992. godine, kao i četiri godine prije bivšu Jugoslaviju u Seulu. Ovaj put samo od Petrovića, Kukoča, Rađe, Vrankovića bio bolji Dream Team USA sa Jordanom, Birdom, Johnsonom, Pippenom, a koje je Dražen, ipak, uspijevao pobijeđivati u NBA ligi. I danas se preko Atlantika priča o nezaboravnim nastupima legendarnog Dražena, koji je kao i naš Mirza Delibašić izabran za najboljeg sportistu 20. stoljeća. Mozart Hrvatske, a Kinđe Bosne i Hercegovine. Moja dva najdraža sportaša bivše nam zajedničke države. Sa Mirzom za života uradih sam nekoliko intervjua, od kojih je posljednji u mojoj knjizi sportskivremeplov.ba, a sa Draženom, nažalost, ne.  Jer, košarkaški Mozart otišao je zaista prerarno, a Bosnom i Hercegovinom je tada bjesnila surova agresija…

I dok se tog 8. juna 1993. godine približavam kući porodice Ajanović, čitam posljednje tri rečenice teksta u Oslobođenju: „Sa svjetske košarkaške pozornice otišao je jedan mladi as. Oni mlađi koji dolaze izgubili su idola. Majka Biserka i otac Jole ostali su bez sina ljubimca, a Aco bez jedinog brata. Zar je, zaista, istina da više nema Dražena?!“
Opet suze… Nek’ mu je slava. I 25 godina poslije ne mogu da zaustavim suze. Plakao sam za Draženom u opkoljenom Sarajevu, a i danas u slobodnom, kao i za Fehimom, Mirzom, Nedimom...

Read More

ISPOVESTI: Danas sam suprugu saopštila da želim drugo dete, na šta mi je on rekao…

Danas sam suprugu saopštila da želim drugo dete, na šta mi je on rekao: “Ljubavi, ja ne želim da rizikujem da izgubiš svoj lep zategnuti stomak i guzu, to telo. Ne bih podneo. A NI JA ni princeza(naša ćerka) ne želimo da delimo tvoju ljubav sa još nekim. Pusti me da uživam u tebi, nemoj to da nam radiš.” Zatečena sam, zgrožena, šta već…

Ne verujem kako sebično biće! Znam da me voli, ali nekad’ je ta ljubav bolesna! (Kad sam bila trudna sa prvim detetom molio je Boga da bude žensko, jer je čuo da su devojčice vezanije za tate, a dečaci za mame, kao i majke za njih. Jer ja moram najviše njega da volim i da mu poklanjam pažnju.) Ne znam da li da plačem ili da se smejem…

Read More

Odlazak ratnika

"Moralo je da bude ovako. Da branimo vođstvo na tri minuta do kraja i oni pred našom endzonom. Nismo im dopustili da prođu. Ovaj tim nije ustuknuo. Mi nismo ekipa koja uzmiče. Kada zaista vjeruješ u ono što govoriš i što radiš i ne može drugačije da se završi. Kako je moglo drugačije da se završi? Sada mogu da odjašem u zalazak sunca sa još jednom titulom!" rekao je Ray Lewis na rubu suza svom omiljenom novinaru Salu Paolantoniju, nakon završetka sjajnog Super Bowla.

Baltimore Ravensi su na kraju zadržali glavu iznad vode i savladali San Francisco 49erse. Uvod u ovaj meč je obilovao pričama idealnim za pravljenje atmosfere. Braća treneri suprotstavljenih timova. Posljednji juriš jednog od najboljih odbrambenih igrača svih vremena nakon čudesnog (??) oporavka od teške povrede. Na mjestu organizatora igre Ravensa Joe Flacco, koji je prethodnih sezona brutalno kritikovan, smatran gubitnikom, kukavicom i igračem nesposobnim za velike rezultate. Na drugoj strani Colin Kaepernick, kojem je Super Bowl bio tek deseta utakmica u karijeri u kojoj je bio starter. Jedna od najpoznatijih NFL ekipa svih vremena protiv tima koji je svoju reputaciju izgradio na odbrani kakva se rijetko viđa.

Sam Super Bowl je ponudio sve. Očajno izvođenje himne obično sjajne Alicie Keys, perfektan napad Baltimorea u prvom poluvremenu, Nestvarno dug nastup prelijepe Beyonce u poluvremenu (gdje sam dva puta zaspao i probudio se i žena je i dalje pjevala), nestanak struje na stadionu i prekid od pola sata, ludi povratak 49ersa i posljednja odbrana gol linije Baltimorea te slavlje Raya Lewisa (koji je bio vjerovatno najgori igrač svog tima) ali na kraju po drugi put postao šampion.

Ravensi su me uvukli u praćenje NFL-a svojom igrom 2001. Priznajem da nisam bio neki ljubitelj. Znao sam ko su Joe Montana, OJ Simpson (iz Golog pištolja), Jerry Rice, Steve Young, Troy Aikman, Emmit Smith, Dallas Cowboysi, ali me je tipični balkanski cinizam spriječavao da dam šansu ovom sportu ("J... ovu gnjavažu", "dosadno je", "igraju po četiri sata, stalno neki prekidi" i "kako može da se zove fudbal, a niko ne igra nogom").

Ipak, iz ove perspektive ne vjerujem da postoji taktički savršeniji sport od američkog fudbala. Trenerske zamisli su vrlo često genijalne, zbog korištenja napredne tehnologije NFL je možda i najpravedniji profi sport jer su sudijske greške svedene na minimum (nema korumpiranog kepeca uz aut liniju da ne digne zastavicu kada je igrač pet metara u ofsajdu, nema korumpiranog mediokriteta da prešuti faul kada igraču otkinu ruku na šutu...) Fizički kontakt u igri je vrlo često zastrašujući (bivši NFL igrač Larry Allen recimo je na benču gurao 320 kg, čučanj je radio sa 410 kg). Odbrana u NFL-u je za razliku od nekih drugih sportova zaista umijeće, a malo je timova koji su je igrali tako dobro kao Baltimore.
Centar svega je bio Ray Lewis. Na putu do titule šampiona 2001. godine Lewis je predvodio odbranu koju mnogi smatraju jednom od najboljih u NFL istoriji. Gradu kakav je Baltimore ništa drugo ne pristaje nego defanzivna, rudarska ekipa, koja je kopala do svake pobjede. Postao sam simpatizer.

Njegov život je prepun grešaka i pokajanja. Pokušaja da bude bolji čovjek koji su vrlo često nailazili na sumnju da je u pitanju maska i jeftin pokušaj da se pridobije javnost. Kada se afroameričko dijete rodi u Lakelandu na Floridi, šanse da će igrati američki fudbal su oko 99%. Florida je fudbalska država i svi ostali sportovi su oko petog mjesta. Također Florida je u svom najvećem dijelu jedna od najružnijih država za život u SAD-u (obala je neka druga priča, ali unutrašnjost Floride je prepuna siromaštva, samohranih majki, vlage, komaraca velikih kao rode i generalne depresije).

Lewisa je na svijet donijela tada 16-godišnja Sunseria Smith. Bio je sin poznatog lokalnog hrvača Raya Jacksona, koji je Lewisa i njegovu majku trajno napustio kada je dečaku bilo šest godina. Jackson je zvao s vremena na vrijeme i najavljivao dolazak da vidi svog sina... "ali je lagao. Svaki put", kaže Lewis, "Često sam ga čekao ispred kuće da dođe po mene ali to se nikada nije desilo i ja sam svaki takav dan završavao plačući u svojoj sobi."

Tuga je ubrzo prerasla u mržnju. Ray Lewis je izlaz tražio u američkom fudbalu i hrvanju. Hrvanje je trenirao samo zato što je njegov tata bio uspješan u tom sportu, a Lewis je želio da sruši svaki njegov rekord, "Uspio sam u tome. Nosila me je bol i mržnja. Kao da sam sa svakim srušenim rekordom brisao njega. I uspio sam. Obrisao sam njegovo ime sa svakog rekorda."

Sportsku stipendiju je dobio za američki fudbal i to od čuvenog univerziteta Miami. Na terenu je bio nezaustavljiv, van terena nevolje su uvijek pronalazile put do Raya Lewisa. Tokom studija ubijeno mu je 12 rođaka i prijatelja u rodnom Lakelandu. Svaki dolazak kući je značio i odlazak na jednu sahranu. Cimer na Miamiju i životni uzor Marlin Barnes je pretučen na smrt metalnom šipkom zajedno sa djevojkom. Ubica je bio njen ljubomorni bivši dečko. Barnes je na neki način bio očinska figura Ray Lewisu i nakon njegove smrti postavljao je samo jedno pitanje "Zašto opet?"

Mržnja je ponovo obuzimala Lewisa. U naletu bijesa udario je dva puta majku svoje troje djece, Tatyanu McCall, koja je po dolasku policije odbila da podnese tužbu (Lewis ima šestero djece sa četiri različite žene. Svakoj plaća alimentaciju i trenutno živi sam. Navodno je fizički napao još dvije djevojke, mada ni u tim slučajevima tužbe nije bilo.)
Karijera Raya Lewisa je zamalo okončana u januaru 2000. godine. Nakon Super Bowl zabave organizovane u Atlanti, Lewis i njegovo društvo su upali u svađu sa nekolicinom momaka među kojima su najglasniji bili Jacinth Baker i Richard Lollar. Nekoliko minuta nakon svađe gdje je prema nekim informacijama Sugar Ray udario jednog od pomenutih momaka, obojica su ubijeni sa više uboda nožem. Lewis i njegovo društvo su se u panici potrpali u limuzinu na koju je dok se udaljavala ispaljeno više metaka, od kojih je jedan probušio zadnju gumu na vozilu. Lewis je policiji dao pogrešne informacije na saslušanju i nakon toga je uhapšen.

"Nazvao sam majku i rekao da nisam ništa kriv", prisjeća se Lewis. Mama Sunseria je doputovala sa odmora i u zatvoru pitala sina samo jedno: "Ima li krvi na tvojim rukama?"

I danas je nejasno šta se desilo te noći u januaru. Optužnica protiv Lewisa je ubrzo odbačena jer je tužilaštvo imalo loše sastavljen slučaj sa vrlo malo dokaza. Na pronađenom nožu otisaka nije bilo, tragovi krvi jednog od ubijenih nađeni su na zadnjem sjedištu Lewisove limuzine ali to je bilo sve. Lewis se nagodio sa tužilaštvom da svjedoči protiv svojih bivših prijatelja Reginalda Oakleya i Josepha Sweetinga. U zamjenu je dobio uslovnu kaznu od 12 mjeseci. Zbog nedostatka dokaza nakon godinu dana oslobođeni su Oakley i Sweeting, a Sweeting je navodno po izlasku iz zatvora snimio rep pjesmu u kojoj Lewisa naziva cinkarošem i žali što Oakley nije iza sebe ostavio tri umjesto dva leša. Ni kaseta nikada nije pronađena.

U Civilnoj parnici nešto kasnije Lewis se nagodio sa porodicama ubijenih i platio više od dva miliona dolara. NFL ga je kaznio sa 250 hiljada dolara. Samo sezonu kasnije Baltimore je osvojio Super Bowl, a tokom sezone Lewis je na svim gostovanjima slušao skandiranja "Ubico, ubico". Na stadionu u Clevelandu, odakle su bila dvojica ubijenih momaka, u endzoni je godinama kasnije tokom svakog gostovanja Baltimorea stajao veliki crtež Lewisa sa krvavim nožem u ruci i pitanjem "Do kada će ubica biti na slobodi?"

Lewis je gledao emisiju u kojoj tada 13-godišnji brat jednog od ubijenih govori "Znam da će i Lewis dobiti svoje jednog dana. Isto kao što je i on ubio mog brata. I on će umrijeti!"
U teškim trenucima koji lome volje i stavljaju čovjeka u iskušenje on se obično okreće vjeri. Isto je uradio Ray Lewis. Svuda je nosio Bibliju, redovno posjećivao crkvu, vodio i kompletan tim sa sobom. Vjera mu je dala snagu da prestane da se osvrće na ljude koji ga smatraju lošim i da se okrene sebi.

Čovjek vrlo često misli da kontroliše svoj život, ali onda se desi nešto što ga natjera da shvati kako je sitan i kako suštinski ne kontroliše ništa. "Mama, od sada imaš novog sina!", rekao je Lewis po završetku suđenja.

Oči nikada ne lažu. Lewisa često nakon njegovih emotivnih izjava optužuju za patetiku, lažne suze, za pričanje stvari u koje ne vjeruje do kraja. Opet kada pogledate njegove oči dok priča, one gore. Teško da toliko vatre u očima može da ima čovjek koji ne vjeruje u to što priča.

"Kada je Bog uz tebe, ko može biti protiv tebe?"

U današnjem sportu teško je naći boljeg motivatora. Potražite na Youtubu kako Lewis priča saigračima pred svaku utakmicu, posebno pred one važne. Koža se naježi i dobijete želju da srušite slučajnog prolaznika ispred svoje zgrade. Možete da zamislite kako se zapale njegovi saigrači. Jedna od osoba koja od Lewisa uvijek traži riječi ohrabrenja je i najtrofejniji olimpijac svih vremena - Michael Phelps. Upravo je Lewis motivisao Phelpsa u trenucima kada nije imao ka čemu da stremi, da nastupi na OI u Londonu i dovrši posao započet u Atini 2004.

Sudbina je čudo.

Lewis je potrgao triceps, prognoza je bila kraj sezone. Vratio se prije svakog roka pred početak play offa i objavio da će ovo biti njegova posljednja NFL sezona. Nešto je kliknulo u Ravensima povratkom njihovog vođe. Slomili su prvo Indianapolis Coltse u jedinoj utakmici doigravanja koju su igrali pred svojim navijačima. Unaprijed su bili otpisani pred gostovanje u Denveru. Velika hladnoća, dva produžetka, Lewisova povrijeđena ruka koja je u nekim trenucima visila uz tijelo. Pobjeda Ravensa 38:35 nakon koje je uplakani Sugar Ray galamio u mikrofon CBS-a: "Nijedno oružje napravljeno protiv mene i mog tima neće funkcionisati!!! Nijedno!!!"

Finale konferencije protiv velikog rivala New Englanda. Patriotsi naravno favoriti na svom terenu. Ravensi su godinu ranije na istom stadionu također u finalu konferencije doživjeli bolan poraz u posljednjim sekundama, gdje im je prvo izbijena lopta na gotovo sigurnom touchdownu pa su zatim i promašili šut za produžetak. Sve su naplatili sigurnom pobjedom 28:13 i plasirali se u Super Bowl, a opet uplakani Lewis je rekao: "Zabolilo me kada sam vidio transparent 'Večeras počinje tvoja penzija'. Ne može čovjek da odredi kada nešto počinje, samo Bog!!"
Zaista je prigodno da tim iz radničkog, siromašnog, kriminalom gotovo uništenog Baltimorea osvoji Super Bowl u siromašnom, od gotovo svih u SAD-u zaboravljenom New Orleansu. Lewis nakon 12 godina pauze osvaja svoj drugi SB što je najveći razmak između dvije titule u istoriji NFL-a. Odmah mi pada na pamet Kareem Abdul - Jabbar koji je 1971. pa zatim 1985. godine bio MVP NBA finala!?

Lewis je u NFL-u trajao 17 sezona, što je valjda ekvivalent 30 godina igranja većine drugih sportova. Na kraju, kao u nekom dobrom sportskom filmu, Ravensima je za pobjedu bila potrebna odbrana u posljednjim minutama i odbrana na čelu sa Ray Lewisom je uradila posao. Kada čovjek nešto istinski želi, čitav univerzum se uroti da mu pomogne u ostvarenju tog cilja. Lewis je vjerovao do kraja. Na kraju, dok su konfeti padali, grešni čovjek je pognuo glavu i zagrlio trofej.

Sudbina je zaista čudo.

Read More

Pismo majci

Sergej Aleksandrovič Jesenjin rođen 1895. godine, jedan je od najpoznatijih ruskih pesnika 20. veka. Živeo je burnim životom, ženio se četiri puta, opijao se i pokazivao bunt. Njegov stil života postao je veoma uticajan i popularan među mladim ruskim piscima, zbog čega je pojam “jesenjština” – vezan uz ovog pisca – označavao je boemski i dekadentan odnos prema svetu i društvu. Njegova poezija najpre je odraz sledbeništva ruskih simbolista, pa on tako piše pesme posvećene selu i prirodi, koje sadrže brojne metafore i melodičnost. Prva psnička zbirka “Radunica” objavljena mu je 1916. godine u Petrogradu, iako je poeziju počeo pisati već u devetoj godini života.

Često se naziva i “poslednjim pesnikom ruskog sela”. Posvećenost temama zavičaja, detinjstva, sela i prirode karakteristične su za prvu Jesenjinovu fazu. Kasnije pesničke faze odražavaju razočaranost životom, pesimizam i urušavanje njegovih ideala, koji se suprotstavljaju tradicionalnom i patrijarhalnom društvu. Godine 1919. u Moskvi osniva pesničku skupinu “imažinisti”, koji se zauzimaju za jezičku ekonomičnost, konkretizaciju pesničkih slika i okretanje čulnim utiscima stvarnosti.

Jesenjin je život završio samoubojstvom u hotelskoj sobi u Petrogradu. Iza sebe je ostavio krvlju ispisanu pesmu “Do viđenja, prijatelju, do viđenja!”.

Nakon njegove smrti “jesenjština” se proširila među sovjetskom mladeži, zbog čega je Jesenjinova uloga ogromna i u književnosti, ali i u uspostavljanju vrednosti i ideala jednog društva.

Pismo majci – analiza pesme

Pesma “Pismo majci” nastala je 1924. godine, pred kraj pesnikovog života. Pesma je refleksivno-ljubavna, ipak ne govori o zaljubljenosti muškarca u ženu, nego o osjećajima sina prema majci. Taj odnos sugeriše i biblijski motiv odnosa Device Marije i Isusa, ali i motiv razmetnog sina. Pesnik je duševno umrli sin na krilu majke koja oplakuje njegov odlazak. Epistolarni oblik pesme pridonosi ispovednom i intimnom doživljaju.

U prvom stihu pesnik se obraća majci s umilnim rečima “staričice moja”. Takva apostrofa odražava osećaj pripadnosti majci, ali i njene pripadnosti sinu. Brine o majci koja živi sama i siromašna u kolibi na selu. Nizom slika Jesenjin kontrastira odnos sela i grada. Selo je, uprkos nemaštini, ono što u pesniku izaziva mir i sreću: nad kolibom sja ona čudna svetlost, a vrt je pun cveća. Grad, koji je suprotnost ruralnom, mesto je zla, u kojem sin pije i tuče se po krčmama. Grad predstavlja njegovu sadašnjost, a selo je njegova prošlost koje se sa setom i ljubavlju priseća.



Vraćanjem prošlosti, pesnik traži utehu. Iako je njegov način života nešto što zabrinjava njega samoga, ne želi time opterećivati majku, pa joj se direktno obraća: “ne strahuj”, “vratću se”. No on je osoba koja je odustala od snova i izmučen je životom: “odveć rano zamoren životom, samo čemer osećam u sebi”. To je odraz “jesenjštine” u njemu i odlika “izgubljene generacije” – one koja se oseća izgubljeno i oseća da se ne može vratiti na staro.

Nizom imperativa Jesenjin majci zapoveda da ne misli o crnilu i o tome da ga neće više nikada videti, a zapravo je kontradiktoran. Laže majku da bi je umirio, a sam je na rubu s kojeg nema povratka na staro. Iako je prošlost lepo sećanje na detinjstvo, kojeg ocrtava u nizu vizuelnih pesničkih slika, budućnost mu nije svetla. Stoga u posljednjoj strofi majci daje savet da ne ide “svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu”. Poručuje joj da se zapravo neće vratiti i da ga ne mora iščekivati, pa pesma predstavlja i rastanak s majkom.

Razmetni sin kakav je postao odlaskom u grad i odvajanjem od majke, proživljava katarzu, svestan je svojih ponašanja i stila života, ali se miri sa smrću, pa pesma kao da nagoveštava njegov skori samoubilački čin.

Pesma je raspoređena u devet katrena koji imaju nepravilnu rimu, ali ritmičnosti doprinosi zapovedni način i odabir glagola, koji pesmu čine nizom obraćanja zabrinutoj i uplakanoj majci.

Beleška o autoru

Sergej Aleksandrovič Jesenjin bio je jedan od najpoznatijih i najuticajnijih ruskih pesnika. Rodio se 1895. godine u Konstantinovu, gdje je završio četvorogodišnju osnovnu školu, a onda u selu Spas Klepki crkveno- učiteljsku školu. U Moskvi je upisao pučko sveučilište, ali nije završio studije.

Od malih nogu pisao je poeziju, već sa devet godina, ali se s njome počeo ozbiljnije baviti 1915. godine, kada je u Petrogradu ušao u književne krugove, koji su u njemu probudili strast za poezijom kojom obiluju seoski motivi.

Jesenjin je bio poznat po svom boemskom, gotovo raskalašnom životu. Za života je imao četiri braka, među kojima je najpoznatiji onaj sa slavnom američkom balerinom Isadorom Dankan, s kojom se u godinu dana oženio, proputovao Europu, preselio se u Ameriku, razveo i opet vratio u Rusiju. Četvrti brak bio mu je s unukom Lava Tolstoja, Sofijom Andrejevnom Tolstoj. Nakon Jesenjinove smrti, ona je preuzela prava nad njegovim delima i pobrinula se da snažno odjeknu u svetu.

Jesenjinov način života, ispunjen burnom boemštinom, porocima, ljubavnim avanturama, ali i melanholijom, propitivanjem smisla života i na kraju osećajem nesreće, postao je sinonim za pokret nazvan “jesenjština”, kojim se povodila mladež, često umetnička, nakon Jesenjinove smrti.

Za vreme imažinizma, pokreta koji je Jesenjin i započeo, objavio je zbirke pesama “Trerjadnica”, “Ispovest mangupa”, poemu “Pugačov” i druge. Njegove najpoznatije pesme su “Pesma o keruši”, “Ispovest mangupa”, “Molitva za umrle”, “Pismo majci”, “Kavana Moskva” i njegova poslednja pesma “Doviđenja, dragi, doviđenja”, koju je napisao svome prijatelju Viktoru Erlihu i to krvlju iz svojih vena. Čak mu je lično uručio tu pesmu, pravdajući se da je napisana krvlju jer u sobi nije imao mastila. To veče Jesenjin je u svojoj hotelskoj sobi počinio trostruko samoubojstvo – prerezao je žile, obesio se i izgoreo od pare iz cevi parnog grejanja. Bilo je to 28. decembra 1925. Godine.

70-ih i 80-ih godina prošlog veka Jesenjinovo samoubistvo dovedeno je u pitanje i sumnjalo se da je ono bilo prikriveno ubistvo od strane Staljinove vlade. 2009. godine kriminalistički eksperimenti pokazali su da je samoubistvo ovog važnog pesnika zapravo bilo namešteno.

Read More

Moment of silence for...hmm...LeBron James?!

Baš tako! Miami je novi NBA prvak. LeBron James je novi NBA šampion. I neka je, zaslužio je. James-a mrzim od dana kada je došao u NBA, od njegove fantastične prve NBA utakmice, ali neka je. Zbog činjenice da je James osvojio NBA prsten izgubio sam gomilu para na opkladama sa prijateljima, gomilu para na kladionici i gomilu ugleda (ako se može tako reći) kod prijatelja, prijatelja kladioničara, kladioničara i kod sebe samog. I neka sam, nije mi žao. I na neki čudan način mi je izuzetno drago zbog Jamesa.

'It's about damn time!'-reče James nakon što je sat utakmice pokazao nule. I stvarno, nakon toliko vremena, nakon toliko propuštenih prilika, nakon svega što se dogodilo na njegovom putu do prstena, šta drugo je mogao i pomisliti?! A desilo se mnogo toga. Od prijevremenog samoproglašavanja kraljem, od prijevremene proslave titule (a imao je još jednu 3 minute prije kraja utakmice ali je ova ipak opravdana), pa do 'štucanja' u finalu prošle godine. No, kao što je novi kralj košarke rekao poslije utakmice, prošlogodišnji poraz u finalu je najbolja stvar koja mu se desila u karijeri. I zaista, to ga je vratilo na zemlju, on se vratio osnovama košarkaške igre, vratio se svojim igračkim navikama koje su ga i dovele do titule. 

Zaista, o putu LBJ-a u Nacionalnoj Košarkaškoj Asocijaciji, od rookie sezone do ovog prstena, mogla bi se ispisati čitava biblioteka u Aleksandriji. No nema potrebe, nije toliko ni bitno, on je sada prvak. Ja ću samo pokušati u par rečenica da opišem ovogodišnju sezonu Miami-a.

Regularna sezona je protekla manje-više očekivano. Uz dosta uspona i padova, vrijedi istači još gomilu kritika upućenih Jamesu o njegovoj igri u ključnim trenucima utakmice. Nakon All-star utakmice (u kojoj je uprskao posljednji napad Istoka, a Kobe Bryant mu šaljivo rekao 'Shoot it man!'-valjda je i njemu sve to dosadilo pa je poželio da James uzme taj šut i pogodi) u još par sekvenci je 'izbjegao' uzeti šut za pobjedu. Sve to nije mnogo obećavalo pred playoff. Playoff, koji je još manje obećavao pred finale sa Thunder-om. Dobro, počelo je svojevrsnom 'metlom' protiv Knicksa 4-1. Nije 4-0, ali tu jednu pobjedu su Knicksi uzeli valjda na historiju i ponos, a ne na košarkaško umijeće. U toj seriji zaista ni u jednom trenutku prolaz Heat-a nije došao u pitanje. Vrijedi istaći zaista FENOMENALNU odbranu Jamesa na Anthony-u (Carmelo je meni jedan od dražih igrača u ligi i valjda je onda jasno koliko je kvalitetan LBJ bio u odbrani kada i ja to priznajem-pojeo ga je je!). Tom odbranom na najboljem igraču protivničke ekipe James je već tada jasno stavio do znanja svima, a najprije sebi, da će URADITI SVE ŠTO JE POTREBNO DA OVE SEZONE DOĐE DO KRAJA.

Nakon Knicksa na red su došli Pacersi. James je u toj seriji igrao sve, od playmakera do krilnog centra, u odbrani je ugasio koga god je čuvao (Granger i West su bili zaustavljeni po potrebi), no uz sve to Indiana je vodila 2-1 u seriji i činilo se da je iznenađenje na pomolu. Ah da, umalo da zaboravim, pa u toj seriji je falio Bosh, pa su James i Wade morali bukvalno sve sami. Najviše su zabijali, skakali i asistirali u ekipi, a čuvali su najbolje protivničke igrače. I taman nakon tih 2-1 u seriji za Indianu, taman kada se činilo da su James i Wade ipak samo ljudi i da ih stiže umor, oni su pokazali srce i dobili čak 3 utakmice zaredom. 4-2 za Miami, čudna serija, ali briljantnost Wade-a i James-a istovremeno je bila previše za Indianu.

A onda idu Jamesovi stari rivali-Boston Ceticsi. Dvije domaće pobjede Heat-a (druga nakon produžetka koji su neočekivano dobili), a potom i dvije domaće pobjede Bostona. Sve je ukazivalo na sedmu utakmicu, no onda Boston pravi break i vodi sa 3-2 pred domaću utakmicu. I šta sad-pitali su se svi u Miami-u, i šta sad pitali su se svi navijači Miami-a. I šta sad, pa Boston nas je nadigrao u dvije domaće utakmice i još su napravili break, sad ispadamo jel tako? Ma kako 'šta sad', pa sad ide LBJ-time. U toj šestoj utakmici u Bostonu, kada se Miami suočavao sa eliminacijom, u utakmici koja je uslijedila nakon iscrpljujuće sezone i playoff-a, u utakmici pred koju Bosh gotovo da nije ni igrao, a Wade je bio sve samo ne Wade, u toj utakmici James radi jedan od najboljih performansa u historiji NBA playoff-a. Četrdeset i pet poena, petnaest skokova, nekih 70% šuta iz igre i sjajna odbrana MVP-a lige doveli su Miami do sedme utakmice. I nije 'clutch'?! I NIJE CLUTCH?! Pa kako nije ljudi moji, pa u ovakvoj utakmici da ni u jednom trenutku ne dozvoli da pobjednik dođe u pitanje, da pruži ovakav performans, pa to je YEBENI 'CLUTCH'. Iskreno ni sam nisam vjerovao u preokret Miami-a, nisam vjerovao u karakter LeBron-a James-a, ali svaka mu čast za ovu utakmicu. No i nakon te utakmice skeptici, poput mene, su govorili da je Boston u prednosti jer James ne može pružiti dvije fantastične utakmice zaredom. Ja sam govorio 'ako sedma dođe u egal završnicu Boston ide u finale 100%'. Dođe sedma utakmica, dođe egal završnica. Al ne dođe Boston u finale, jer, umjesto da James i Wade fizički padnu jer su sami nosili ekipu čitav playoff, umjesto da James opet pokaže kako je 'choker', ipak su veterani iz Bostona pali i nisu više mogli, valjda zbog nogu. James je ubacio 31 poen uz 12 skokova i (opet) fantastičnu odbranu. Ništa vrijedno posebnog isticanja, s obzirom da je 'odlično' već postalo standard za njega. Miami ide u finale, tamo ih već čeka odmorna Oklahoma sa najtalentovanijim rosterom lige.

I kako da onda taj čovjek odigra dovoljno dobro?! Kako da zadovolji publiku?!Šta treba da uradi pa da ga ne mrzi 90% onih koji gledaju košarku i sport općenito?! Pa ništa. Tako je i James odlučio. Njegova izjava, parafraziram: 'prošle godine sam se trudio da svima pokažem ko sam i šta sam, da svima koji me mrze titulom pokažem da sam najbolji, ali ove godine ću samo dati sve od sebe i sve što je potrebno da svojoj ekipi dam šansu.' I već poslije takve izjave moglo se naslutiti da James neće ponoviti prošlogodišnje finale (da ne kažem da će briljirati što je kasnije i uradio). No većina, pa i ja, nisu vjerovali u Miami. Doduše bilo je to i opravdano jer je Oklahoma zaista bila (i sad je) talentovanija ekipa.

Finale počinje pobjedom Oklahome kod kuće uz solidnu partiju LeBron-a James-a i odličnu partiju Kevina Durant-a. I nakon te prve utakmice logično bi bilo zaključiti sljedeće: James je odigrao svoje, Miami je imao svoje šanse, ali Oklahoma je bolja. Ali LeBron James je imao druge stvari na umu. U naredne četiri utakmice je apsolutno izdominirao Duranta, Wade i Bosh pomogli koliko su mogli i tu smo gdje jesmo, Miami je šampion.

I opet kažem-neka je. Znaci su bili tu tokom playoff-a, ali mi to nismo vidjeli. Šampionske ekipe najviše pokažu kada je najpotrebnije, a najbolji igrači su najbolji baš zato što pruže najviše u najbitnijim trenucima. I Miami i James su to pokazivali kroz čitav playoff, pa i ranije (pobjeda protiv Oklahome kod kuće u regularnom dijelu je bio možda i prvi znak), ali mi to sve nismo htjeli da vidimo. Svaka čast Miami-u, svaka čast Wade-u i Bosh-u, svaka čast Spoelstri i Riley-u. A James-u naklon do poda, zaista je kralj.

Slobodno ga stavite rame uz rame sa Jordanom, slobodno ga proglasite boljim od meni najdražeg Bryant-a, slobodno ga proglasite čak i najboljim svih vremena. Nemam ništa protiv, vjerovatno je to i zaslužio nakon svega što je uradio ove sezone. No, meni to sve nije previše bitno, meni je drago da sam uživao u košarci kad god sam mogao. A vjerujem da ni James-u više nije bitno gdje ga ko svrstava. Nije mu više bitno šta ko misli o njemu i da li je 'clutch'. Njemu je bitno da igra, da uživa u svojoj igri i da pobjeđuje. A to zaista i jeste najvažnije.

Read More