Moment of silence for...hmm...LeBron James?!

Baš tako! Miami je novi NBA prvak. LeBron James je novi NBA šampion. I neka je, zaslužio je. James-a mrzim od dana kada je došao u NBA, od njegove fantastične prve NBA utakmice, ali neka je. Zbog činjenice da je James osvojio NBA prsten izgubio sam gomilu para na opkladama sa prijateljima, gomilu para na kladionici i gomilu ugleda (ako se može tako reći) kod prijatelja, prijatelja kladioničara, kladioničara i kod sebe samog. I neka sam, nije mi žao. I na neki čudan način mi je izuzetno drago zbog Jamesa.

'It's about damn time!'-reče James nakon što je sat utakmice pokazao nule. I stvarno, nakon toliko vremena, nakon toliko propuštenih prilika, nakon svega što se dogodilo na njegovom putu do prstena, šta drugo je mogao i pomisliti?! A desilo se mnogo toga. Od prijevremenog samoproglašavanja kraljem, od prijevremene proslave titule (a imao je još jednu 3 minute prije kraja utakmice ali je ova ipak opravdana), pa do 'štucanja' u finalu prošle godine. No, kao što je novi kralj košarke rekao poslije utakmice, prošlogodišnji poraz u finalu je najbolja stvar koja mu se desila u karijeri. I zaista, to ga je vratilo na zemlju, on se vratio osnovama košarkaške igre, vratio se svojim igračkim navikama koje su ga i dovele do titule. 

Zaista, o putu LBJ-a u Nacionalnoj Košarkaškoj Asocijaciji, od rookie sezone do ovog prstena, mogla bi se ispisati čitava biblioteka u Aleksandriji. No nema potrebe, nije toliko ni bitno, on je sada prvak. Ja ću samo pokušati u par rečenica da opišem ovogodišnju sezonu Miami-a.

Regularna sezona je protekla manje-više očekivano. Uz dosta uspona i padova, vrijedi istači još gomilu kritika upućenih Jamesu o njegovoj igri u ključnim trenucima utakmice. Nakon All-star utakmice (u kojoj je uprskao posljednji napad Istoka, a Kobe Bryant mu šaljivo rekao 'Shoot it man!'-valjda je i njemu sve to dosadilo pa je poželio da James uzme taj šut i pogodi) u još par sekvenci je 'izbjegao' uzeti šut za pobjedu. Sve to nije mnogo obećavalo pred playoff. Playoff, koji je još manje obećavao pred finale sa Thunder-om. Dobro, počelo je svojevrsnom 'metlom' protiv Knicksa 4-1. Nije 4-0, ali tu jednu pobjedu su Knicksi uzeli valjda na historiju i ponos, a ne na košarkaško umijeće. U toj seriji zaista ni u jednom trenutku prolaz Heat-a nije došao u pitanje. Vrijedi istaći zaista FENOMENALNU odbranu Jamesa na Anthony-u (Carmelo je meni jedan od dražih igrača u ligi i valjda je onda jasno koliko je kvalitetan LBJ bio u odbrani kada i ja to priznajem-pojeo ga je je!). Tom odbranom na najboljem igraču protivničke ekipe James je već tada jasno stavio do znanja svima, a najprije sebi, da će URADITI SVE ŠTO JE POTREBNO DA OVE SEZONE DOĐE DO KRAJA.

Nakon Knicksa na red su došli Pacersi. James je u toj seriji igrao sve, od playmakera do krilnog centra, u odbrani je ugasio koga god je čuvao (Granger i West su bili zaustavljeni po potrebi), no uz sve to Indiana je vodila 2-1 u seriji i činilo se da je iznenađenje na pomolu. Ah da, umalo da zaboravim, pa u toj seriji je falio Bosh, pa su James i Wade morali bukvalno sve sami. Najviše su zabijali, skakali i asistirali u ekipi, a čuvali su najbolje protivničke igrače. I taman nakon tih 2-1 u seriji za Indianu, taman kada se činilo da su James i Wade ipak samo ljudi i da ih stiže umor, oni su pokazali srce i dobili čak 3 utakmice zaredom. 4-2 za Miami, čudna serija, ali briljantnost Wade-a i James-a istovremeno je bila previše za Indianu.

A onda idu Jamesovi stari rivali-Boston Ceticsi. Dvije domaće pobjede Heat-a (druga nakon produžetka koji su neočekivano dobili), a potom i dvije domaće pobjede Bostona. Sve je ukazivalo na sedmu utakmicu, no onda Boston pravi break i vodi sa 3-2 pred domaću utakmicu. I šta sad-pitali su se svi u Miami-u, i šta sad pitali su se svi navijači Miami-a. I šta sad, pa Boston nas je nadigrao u dvije domaće utakmice i još su napravili break, sad ispadamo jel tako? Ma kako 'šta sad', pa sad ide LBJ-time. U toj šestoj utakmici u Bostonu, kada se Miami suočavao sa eliminacijom, u utakmici koja je uslijedila nakon iscrpljujuće sezone i playoff-a, u utakmici pred koju Bosh gotovo da nije ni igrao, a Wade je bio sve samo ne Wade, u toj utakmici James radi jedan od najboljih performansa u historiji NBA playoff-a. Četrdeset i pet poena, petnaest skokova, nekih 70% šuta iz igre i sjajna odbrana MVP-a lige doveli su Miami do sedme utakmice. I nije 'clutch'?! I NIJE CLUTCH?! Pa kako nije ljudi moji, pa u ovakvoj utakmici da ni u jednom trenutku ne dozvoli da pobjednik dođe u pitanje, da pruži ovakav performans, pa to je YEBENI 'CLUTCH'. Iskreno ni sam nisam vjerovao u preokret Miami-a, nisam vjerovao u karakter LeBron-a James-a, ali svaka mu čast za ovu utakmicu. No i nakon te utakmice skeptici, poput mene, su govorili da je Boston u prednosti jer James ne može pružiti dvije fantastične utakmice zaredom. Ja sam govorio 'ako sedma dođe u egal završnicu Boston ide u finale 100%'. Dođe sedma utakmica, dođe egal završnica. Al ne dođe Boston u finale, jer, umjesto da James i Wade fizički padnu jer su sami nosili ekipu čitav playoff, umjesto da James opet pokaže kako je 'choker', ipak su veterani iz Bostona pali i nisu više mogli, valjda zbog nogu. James je ubacio 31 poen uz 12 skokova i (opet) fantastičnu odbranu. Ništa vrijedno posebnog isticanja, s obzirom da je 'odlično' već postalo standard za njega. Miami ide u finale, tamo ih već čeka odmorna Oklahoma sa najtalentovanijim rosterom lige.

I kako da onda taj čovjek odigra dovoljno dobro?! Kako da zadovolji publiku?!Šta treba da uradi pa da ga ne mrzi 90% onih koji gledaju košarku i sport općenito?! Pa ništa. Tako je i James odlučio. Njegova izjava, parafraziram: 'prošle godine sam se trudio da svima pokažem ko sam i šta sam, da svima koji me mrze titulom pokažem da sam najbolji, ali ove godine ću samo dati sve od sebe i sve što je potrebno da svojoj ekipi dam šansu.' I već poslije takve izjave moglo se naslutiti da James neće ponoviti prošlogodišnje finale (da ne kažem da će briljirati što je kasnije i uradio). No većina, pa i ja, nisu vjerovali u Miami. Doduše bilo je to i opravdano jer je Oklahoma zaista bila (i sad je) talentovanija ekipa.

Finale počinje pobjedom Oklahome kod kuće uz solidnu partiju LeBron-a James-a i odličnu partiju Kevina Durant-a. I nakon te prve utakmice logično bi bilo zaključiti sljedeće: James je odigrao svoje, Miami je imao svoje šanse, ali Oklahoma je bolja. Ali LeBron James je imao druge stvari na umu. U naredne četiri utakmice je apsolutno izdominirao Duranta, Wade i Bosh pomogli koliko su mogli i tu smo gdje jesmo, Miami je šampion.

I opet kažem-neka je. Znaci su bili tu tokom playoff-a, ali mi to nismo vidjeli. Šampionske ekipe najviše pokažu kada je najpotrebnije, a najbolji igrači su najbolji baš zato što pruže najviše u najbitnijim trenucima. I Miami i James su to pokazivali kroz čitav playoff, pa i ranije (pobjeda protiv Oklahome kod kuće u regularnom dijelu je bio možda i prvi znak), ali mi to sve nismo htjeli da vidimo. Svaka čast Miami-u, svaka čast Wade-u i Bosh-u, svaka čast Spoelstri i Riley-u. A James-u naklon do poda, zaista je kralj.

Slobodno ga stavite rame uz rame sa Jordanom, slobodno ga proglasite boljim od meni najdražeg Bryant-a, slobodno ga proglasite čak i najboljim svih vremena. Nemam ništa protiv, vjerovatno je to i zaslužio nakon svega što je uradio ove sezone. No, meni to sve nije previše bitno, meni je drago da sam uživao u košarci kad god sam mogao. A vjerujem da ni James-u više nije bitno gdje ga ko svrstava. Nije mu više bitno šta ko misli o njemu i da li je 'clutch'. Njemu je bitno da igra, da uživa u svojoj igri i da pobjeđuje. A to zaista i jeste najvažnije.